Divlja svinja (lat. Sus scrofa, eng. Wild boar) je jedna od najrasprostranjenijih divljih životinja na svijetu, pokrivajući
šume Europe, sjeverozapadne Afrike i Azije, a dovedena je i na američke kontinente, u Australiju i na otoke Oceanije. Ima je na svim kontinentima osim Antarktika. Mnogi divlje svinje smatraju štetočinama. Svejedi su. Hrane se žirom i bukovim orasima, koji su osnova njihove prehrane. Riječ je o hrani bogatoj ugljikohidratima koja divljim svinjama omogućuje nakupljanje masnih rezervi potrebnih zimi. Hrane se i glistama, kukcima, glodavcima, ptičjim jajima i gljivicama. Također jedu lišće, grančice, koru i izdanke biljaka. Divlje svinje jedu i strvinu. Ukopavaju se u zemlju u potrazi za hranom, često uzrokujući velike štete na poljoprivrednim poljima.
Tako mogu uništiti usjeve, osobito lukovičaste. Nastanjuju područja s visokom šumovitošću, što je povezano s velikom dostupnošću hrane i lakoćom pronalaženja skloništa. Imaju vrlo korisnu ulogu u šumskim ekosustavima tako što rahle tlo, jedu ličinke insekata i bolesne životinje. Imaju dobro razvijena osjetila okusa, sluha i dodira, ali im je miris najosjetljivije osjetilo.

Nafta se pokazala kao dobar repelent za divlje svinje. Kako imaju veoma osetljivo čulo mirisa, nafta ih rasteruje. Vatra je jedino čega se divlje svinje plaše pa tako poljoprivrednici često održavajući po nekoliko vatrenih ognjišta oko polja kukuruza i drugih pojoprivrednih kultura. Ima i dobar vid, ali zbog položaja očiju veprovi ne mogu jasno vidjeti što je ispred njih. Divlja svinja je aktivna je noću, kada napušta svoje sklonište u potrazi za hranom. Provede čak 12 sati dnevno spavajući u gnijezdu izgrađenom od lišća. Ženke pokazuju društveno ponašanje te žive u labavo organiziranim skupinama 6-30 jedinki. Svaka od ovih skupina sastoji se od rasplodnih ženki i njihovih potomaka. Dvije ili više grupa mogu povremeno dijeliti isto područje bez međusobnog miješanja.
Mužjaci divljih svinja vode samotnjački život veći dio godine. Druže se samo u reproduktivnoj sezoni, tokom koje se često pojavljuju u blizini ženskih skupina, kao i teritorija drugih mužjaka koji se razmnožavaju.
Komunikacijski sustav uključuje vokalizacije poput režanja, kojima se izražava agresija. Također, koriste skvičanje, obično kada su uzbuđeni ili da pokažu prijateljski stav.
Divlje svinje imaju poligamni sustav parenja, gdje svaki rasplodni mužjak brani svoja prava na parenje. Pobjednički mužjak će se pariti sa ženkama u skupini. Razmnožavanje se odvija tokom cijele godine.
Trudnoća traje 108-120 dana, dajući leglo 4-6 prasadi. Tokom prve dvije sedmice ženka je gotovo stalno uz svoje mlade kako bi ih zaštitila od potencijalnih grabežljivaca. U dobi od oko dva mjeseca mladi praščići počinju izlaziti iz gnijezda kako bi se hranili. Neovisni su kada navrše sedam mjeseci. Mužjaci divljih svinja spremni su za razmnožavanje u dobi od dvije godine, dok su ženke reproduktivno zrele u dobi od jedne godine. Divlja svinja je vrlo mobilna i rutinski se seli na različita područja u svom staništu. Dužina koraka u jakogvepra je oko 47 cm. Dok se kreće, uglavnom ostavlja vidljive znakove.
Najuočljiviji i najlakše prepoznatljiv znak je šteta uzrokovana njenim destruktivnim ponašanjem dok traži hranu.

Još jedan vrlo vidljiv znak ostavlja kada se valja po tlu. Tokom toplih mjeseci u vlažnim područjima u blizini jezera ili potoka divlja svinja se valja u blatu, što joj pomaže da se rashladi i obrani od insekata. Nakon valjanja, divlje svinje trljaju se o predmete kako bi uklonile osušeno blato, dlake i parazite. Blato i dlake mogu se naći na drveću, srušenim trupcima, ogradama, stupovima ili kamenju, osobito onima u blizini vode. Ostale tragove je ponekad teško razlikovati od drugih divljih životinja s kojima dijele stanište. Trag divlje svinje ima zatupljene ili zaobljene prste, dok su primjerice tragovi srneće divljači obično u obliku srca ili lopate s oštrim šiljastim prstima. Dok se kreće zemljom, divlja svinja često koristi isti put i stvara dobro utabani trag. Tamo gdje prolazi pored ograda, divlja svinja često ostavi dlake i blato na žicama. Izmet divlje svinje može varirati u obliku i konzistenciji ovisno o glavnoj komponenti njihove prehrane. Još jedan trag koji ostavlja divlja svinja su plitke gredice u tlu koje napravi prevrtanjem tla kako bi došla do hladnijeg sloja zemlje. U tim „krevetima” svinja provodi značajnu količinu vremena tokom dnevne vrućine. Obično leži u gustoj vegetaciji poput srušenog drveća i drugog gustog ili trnovitog bilja, jer ta područja nude sigurnost i hlad.

Uzgajalište
Rezultati uzgoja bit će vrlo loši ukoliko ne zadovoljimo osnovne životne uvjete koji proizlaze iz bioekoloških i etoloških karakteristika divljih svinja. Prostor pod šumom smije najviše zauzimati 70-80% površine, pod pašnjacima treba biti najmanje 10-15%, a ostalo mora predstavljati močvarno tlo (osigurava bujnu vegetaciju, ali i bogatu
faunu površinskog sloja tla-gliste, larve insekata i sl., koja predstavlja izvor hrane animalnog porijekla). Šumski dio staništa bi trebala sačinjavati mješana šuma hrasta i bukve, s udjelom od bar 50 % stabala starijih od 20 godina. Poželjno je imati i određeni broj stabala divljeg voća (jabuka, kruška, šljiva, dud, itd.). Ostatak šume mora imati gust podrast, kako bi svinje imale odgovarajući zaklon. Travnate površine trebaju osigurati svinjama ispašu tokom cijele godine Po potrebi livade treba oplemeniti sijanjem smjesa livadnih trava, ili biljaka koje ova divljač rado jede (zob, repa, stočni kelj, kukuruz, i sl.). Takove nasade u vrijeme porasta treba ograditi da ih divljač ne bi uništila.
Divlje svinje zahtijevaju veće količine vode tokom cijele godine, u vidu kanala, bara i sl. Posebno vole kaljužanje. Od tehničkih objekata u ograđenim prostorima za uzgoj divljih svinja potreban je odgovarajući broj hranilica i to odvojeno za prasad i za odrasle. Hranilice treba postaviti jedne u blizini drugih. Sve hranilice je poželjno postaviti na šumskim čistinama kako krmače prigodom guranja ne bi ozlijedile prasad o okolno drveće.

Treba postaviti ravnomjerno po ograđenom prostoru, jer to dovodi do prikladnije raspodjele svinja po uzgajalištu.
Hranilice moraju biti dostupne u svako vrijeme pa je poželjno da su u blizini šumskih puteva.Treba predvidjeti i prostor za rezervu hrane, za čeke i visoke osmatračnice. Obvezno je potrebno osigurati kaljužište.

Uzgajalište treba podijeliti na najmanje tri dijela: odjel za priplodni fond, odjel za prasenje krmača i odstrjel i odjel za trofejno sazrijevanje veprova. Poželjno je i imati posebne prostore za oporavak veprova po parenju i one za nazimad namijenjenu za rasplod. Optimalna gustoća populacije u proljeće za uzgajališta u nizini iznosi 25 grla na 100 ha, što osigurava ekonomičnost proizvodnje. Ograda može biti izvedena u dva osnovna oblika, jedan je uobičajena ograda korištena na našem području, a druga je tzv. mađarska „humana“ ograda. Za divlje svinje je potrebno ojačati ogradu u donjem dijelu sa tri reda okruglog „betonskog“ željeza i drvenim stupčićima. U zemlju treba ukopati bodljikavu žicu, kako bi spriječila eventualno potkopavanje ograde.

Svinje su veoma prilagodljive na raznolike vremenske uvjete, pa ih nalazimo na svim kontinentima. Ali, prava istina je da su svinje životinje toplog podneblja. Upravo stoga najbolja su staništa do 500 m nadmorske visine. Divlje svinje najviše vole ležati na suhim i sunčanim mjestima i poželjno je osigurati takva mjesta u uzgajalištu, a vrlo su osjetljive na visoki snijeg i suhi mraz. Tokom cijele godine, a posebno u prasadi do šest mjeseci starosti provoditi zdravstvenu kontrolu, s naglaskom na invazione bolesti (naročito plućne vlasce i trihinelozu).
Pri svakom uvođenju novih životinja u uzgajalište osigurati za njih karantinu. Po prilici svakih pet godina provoditi „osvježavanje krvi“novim veprovima.

Lov
S obzirom da je divlja svinja u ekspanziji, očekivati je i znatne štete na poljoprivrednim gazdinstvima, zbog čega lov na nju dobija na aktuelnosti i tematizaciji. Lov divlje svinje, kao krupne dlakave divljači visokog lova, je naporan, atraktivan, uzbudljiv, opasan i izazovan. Divlja svinja se može loviti čekanjem, prigonom (hajkom) i uz pomoć pasa goniča ili terijera. Praksa i iskustvo su pokazali da lov divljih svinja pogonom i čekom daje najbolje rezultate. Sada već klasičan način lova uz pomoć pasa je da lovci opkole teren na kome će loviti (obično dio šume s gustišima i teško prohodnim grmljem).
Zasjede zauzimaju na mjestima gdje očekuju da će svinje naići, bježeći ispred pasa. Jedna grupa lovaca zauzima čeke na pogodnim mjestima, ovisno o terenu i vodeći računa o pravcu vjetra, a druga grupa lovaca ili samo hajkači pokreću divljač i nagone je na lovce.
U hajci se puca na divljač koja je ispred lovaca i na divljač koja je prošla lanac lovaca. Kad se hajkači ili lovci koji se u pogonu približe na puškomet, lovnik daje znak da se može pucati samo na divljač koja je prošla liniju lovaca. Kod ovih načina lova potrebna je stroga disciplina, jer su ozljede lako moguće.

Lovovođa obvezno daje znak za početak i svršetak lova te znak kad se ne smije pucati ispred sebe nego iza sebe. Vlasnik pasa (pogonič), s jednim ili dva pomoćnika, ulazi sa psima u gustiš i lov počinje. Prema lavežu, lovci u zasjedi procjenjuju na koju se stranu svinje kreću i pravodobno zauzimaju poziciju za siguran hitac. Ipak, najveće su šanse kod onih koji idu za psima. Jači veprovi i zrele krmače često se okrenu da se brane i stoje u mjestu okruženi psima koji ih napadaju. Obuzeti odbranom, ne primjećuju lovca, koji po lajanju odredi gdje se psi i svinje nalaze.
Kad se dovoljno približi, nije ih teško odstrijeliti. Lovci koji idu sa psima, zbog probijanja kroz nepristupačne terene, moraju biti u dobroj kondiciji, jer se svinje obično tamo zavlače. Moraju, zatim, biti hladnokrvni kako ne bi, pri pucanju na svinju okruženu psima koji trče okolo nje, pogodili psa.

U ovakvim lovovima obično se odstrijeli više svinja u jednom danu. Dogodi se da nekada nastrada i pas. Divlja svinja je opasan protivnik i neopreznost pri napadu može psa koštati života. Ako je u pitanju samo ozljeda, nakon zacjeljenja ti psi postaju još žešći, ali i oprezniji. Sa lovom na divlje svinje nastavljaju, jer ih goni ista strast kao i njihove vlasnike. Lov uz pomoć lovačkih pasa je izuzetno atraktivan i uspješan. Za lov na divlje svinje upotrebljavaju se sve rase goniča, zatim brak-jazavčari, terijeri i jazavčari.

Kod nas su najviše zastupljeni: posavski goniči, istarski kratkodlaki i oštrodlaki gonič, trobojni i srpski gonič, bosanski barak te brak-jazavčari i terijeri. Za koju će se rasu lovac opredijeliti, stvar je osobne naklonosti i dostupnosti. Ali su individualne odlike psa, koje u lovu na divlju svinju dolaze do izražaja, mnogo važnije nego pripadnost određenoj rasi. Događa se da iz čitavog legla svega jedno ili dva šteneta postanu dobri psi za lov svinje, iako su sva štenad izložena istom tretmanu i obuci. Dobar pas za lov na svinje, bez obzira na to kojoj rasi pripadao, mora biti brz, izdržljiv i iznad svega okretan. Osim hrabrosti, psu je neophodna i opreznost, jer je odrasla svinja suviše snažan protivnik za bilo kojeg psa i samo onaj koji ne srlja i koji je dovoljno okretan napad izbjeći, može potrajati kao lovac. Pravi zaljubljenici lova na divlje svinje sa psima (koji imaju mogućnosti) drže u ograđenim prostorima (gaterima) nazime ili veću svinju za obuku i trening pasa. Tako već kod mladih pasa mogu procijeniti jesu li pogodni za
daljnju obuku ili ne, pa prema tome naprave selekciju.

Primjerice, lovni terijeri su za ovakav lov idealni. Divlja svinja sporo izmiče ispred terijera jer je ovaj mali i ne uliva joj strah sem ako se ne radi o izuzetno agresivnim primjercima koji se bacaju na divlju svinju i ujedaju je, ali takvi primjerci ne traju dugo jer najčešće ginu i na taj način plaćaju ceh svojoj pretjeranoj hrabrosti. Takođe, terijer nema veliki radijus kretanja pa je lovac u izglednijoj prilici da po oglašavanju psa priđe i odstrijeli divljač. Najbolja kombinacija za lov su dvije ženke i jedan mužjak koji mogu bez problema da izblokiraju i veće primjerke divljih svinja i na taj način da lovca dovedu u izgledniju priliku za pucanje.
Terijeri imaju manu što su niski pa se teško kreću po dubokom snijegu. Goniči su posebno omiljeni lovački psi kod naših lovaca jer su efikasni u lovu na divlju svinju – ne smeta im ni visoka vegetacija, ni snijeg. Mana im je što se divlje svinje ispred goniča brzo izmiču i lovac iz tih razloga je mnogo kraće vrijeme u poziciji da puca.

Za lov divljih svinja goničima najbitnija je dobra blokada i velika disciplina lovaca. Ukoliko divlje svinje probiju blokadu one odvlače goniče koji ih gone po par sati. Ovo je ujedno i mana goniča u lovu na divlju svinju, jer njihova upornost u gonjenju može da potraje par sati i na taj način da lovac zbog upornosti svojih pasa za taj dan u samom startu završi lov. Iz tih razloga je bitno obučavati goniče da se po upućivanju komande vrate lovcu kako bi ih bilo moguće kontrolisati na terenu.
Ovo je vrlo bitno jer se na taj način izbjegavaju opasnosti kojima su goniči izloženi (vukovi, krađa, saobraćaj).

Ako su kod pogođene divlje svinje obje prednje noge ispružene onda je mrtva, ali ako su savijene u koljenima, sigurno je još je živa. Trofej predstavljaju očnjaci – kljove vepra. U donjoj vilici su sjekači a u gornjoj brusači i rastu neprestano.
Međusobnim brušenjem ograničava se njihov rast. Očnjaci krmače nazivaju se klicama i nemaju trofejnu vrijednost.

Ponašanje ranjene divlje svinje
Vepra, naročito u lošim svjetlosnim uslovima, treba gađati u plećku. Nakon pucnja, izoštreno lovčevo uho može čuti karakterističan udar zrna o tijelo divljači. Ovaj udar se može čuti i na većim daljinama, dakle i ostali lovci na susjednim čekama. Izuzetno rijetko vepar padne na mjestu nastrijela. Obično smrtno pogođen trzne tijelom (što je po mjesečini teško primijeti), i u skokovima, naglim trkom, „kidajući se“ od bježanja, uz lomljavu grana, odnosi pogodak od 20 m do nekada i preko 100 m. Pri tome zna udarati o stabla, panjeve, grane. Posljednje korake prelazi teturajući se i često vukući se, a na mjestu pada u smrtnom ropcu povalja i polomi sve oko sebe. Sve ove znake treba poslije pucnja osluškivati, pamtiti jer će oni biti potrebni za pronalaženje divljači. Promašena svinja u prvi mah naglo bježi, ali je njen trk elegantniji, mirniji, s manje buke, a kada se domogne šikare, čim nađe stazu, bježi stazom, zastane, nekada uzbuđeno puhne kroz nozdrve i bježi u bezbjedni dio šume. Nastrijeljenu svinju treba tražiti odmah i uz mjere krajnjeg opreza. Baterijskim lampama se pretraži mjesto nastrijela i obilježi papirnom maramicom, zatim se pronađe mjesto gdje je divljač ušla u šumu, šikaru, i isto obilježi papirnom maramicom. U ovu svrhu može poslužiti i rolnica toalet papira. Krv divljač nekada baci na mjestu nastrijela, nekada je to tek nakon 20 m čak i više, sve to zavisi od mjesta pogodka, kalibra oružja, daljine gađanja, konstitucije divljači itd.

Svinja pogođena u pluća obično, najdalje poslije 15-20 m, počne obilno krvariti u mlazevima. Ako je rana prostrijelna, krv nalazimo s obje strane traga u mlazevima, svjetlo crvenu, pomiješanu sa sitnim mjehurićima. Slično je i pri pogotku u srce, s tim da je krv nešto tamnija i obično niže poprskana po okolnom rastinju. Obično ovako pogođenu svinju pronalazimo poslije najdalje 50-100 m. Svinja pogođena u jetru ili slezenu dalje odlazi s mjesta nastrijela, čak i do 200 m, a krv je tamno crvena i nalazi se samo na rastinju koje je svinja dodirnula tijelom u toku bijega. Gro krvarenja je u trbušnoj šupljini i trag krvi je dosta oskudan i teže se prati, a divljač zna živjeti i do sat-dva poslije ovog pogotka, u zavisnosti od stepena oštećenja ovih organa. Ovdje treba biti oprezan jer možemo naći još živu divljač. Divlja svinja ne može daleko otići s ovom ranom već se sklanja u najgušću šikaru i zaliježe.

Ukoliko pronađemo vepra kako leži s ispruženim nogama (otegao papke) znači da je mrtav i oprezno mu možemo prići, međutim ukoliko ima savijene noge ispod tijela, najsigurnije je ispaliti samilosni hitac u predjelu iza uha ili glave, ne provjeravajući da li je zaista živ ili ne.

Pogodak u želudac ili crijeva je najgori pogodak, vrlo čest u lovu pogonom pri pucanju u trku i takođe čest u lošim svjetlosnim uslovima i kod manje iskusnih lovaca. Divlja svinja ugiba u teškim mukama i jako teško se pronalazi jer odlazi daleko s mjesta nastrijela, opet u zavisnosti od stepena oštećenja, nekada od 500 m do 2 km pa i dalje. Krv je rijetka, pomiješana s crijevnim sadržajem, nalazimo je samo na početku traga i kasnije sve manje i manje da bi poslije određenog vremena izgubili krvni trag. Potraga bez dobrog psa je osuđena na propast. Ovakve pogotke treba ostaviti za dnevnu svjetlost uz upotrebu pasa obučenih za krvni trag. Vrlo je mali procenat pronađene divljači u ovim slučajevima, ali svakako treba uložiti maksimalan trud uz svesrdnu pomoć više lovaca i pasa.

Pogodci u noge su također jedni od najgorih pogodaka. U početku krvi ima mnogo, izrazito crvene boje, nisko, nalazimo je na samom tragu divljači, a često se na tragu pronađu dijelovi kostiju.
Svinja pogođena u zadnje noge teže bježi i ne može otići daleko, dok pogođena u prednju nogu odlazi daleko. Što je viši pogodak to je rana teža. Bez pomoći dobrih pasa, i učestvovanja više lovaca koji će zatvoriti moguće prelaze, nije moguće pronaći ovako nastrijeljenu svinju. Ne treba reći da je pogodak u glavu, kičmu i slično propraćen padom na mjestu nastrijela, međutim nikada ne pucajte u glavu s namjerom, jedino prilikom potrage za ranjenim veprom, pri dostrijeljivanju.
Često se dešava da svinja pogođena u kičmene pršljenove padne „kao gromom pogođena“, a nakon nekoliko trenutaka, poslije koprcanja na zemlji, naglo ustane i u teturavom hodu nestane u šumi. U praksi se pokazalo da je baš divlja svinja divljač s najvećim procentom pogođene a nepronađene divljači. To je velika šteta i za lovište i za lovca.